Godišnji rezime
Je li presudno bilo navršiti 25. godinu ili je jednostavno ovo neka posebno plodna godina, ne bih znala. Ali evo što je 2008. bila za mene: Godina promjena. Našla sam posao i diplomirala. Tim redoslijedom - malo sam se požurila. Do sada je i jedno i drugo bilo više prijelomni trenutak u glavama mojih roditelja, nego u mojoj (možda i zato jer sam bila uvijek svjesnija od njih da će se to zaista i dogoditi, unatoč odugovlačenju, "financijskoj krizi", Murphyjevom zakonu...) Naime, jutros sam shvatila da diplomski nije samo jedan ispit više, onaj posljednji, nakon kojeg se od tebe očekuje da slaviš bez kraja i konca, nego zaista nešto što čini razliku (a ta razlika nije da sad možeš spavati dugo bez grižnje savjesti i bez da ti se zbog toga prigovara). Jutros je naime stigao moj prvi inozemni poziv na intervju za posao. Dakle, zaista se nešto promijenilo! Godina odluka. Nekoliko mjeseci u inozemstvu spustili su me na zemlju. Meni je i Samobor daleko, a kamoli da bih živjela izvan Hrvatske. To znači da bih morala imati jako dobar razlog za odlazak na postdiplomski/rad u inozemstvu na više godina, a kako taj razlog još nisam otkrila, a niti način na koji bih to ostvarila, to se nije dogodilo, a neće se niti u idućoj godini. Možda niti u onoj iza. Odluka da ostanem u Hrvatskoj i da odbacim masu scenarija s postdiplomskim, da redefiniram prioritete te snizim kriterije, ali i očekivanja od sebe same, kao i prihvaćanje te odluke, bili su plod dugotrajnog, mukotrpnog procesa zbog kojeg su patili moji ukućani, prijatelji, znanci te - last but not least - i čitatelji ovog bloga. Vjerojatno više od mene same. Godina spoznaja. Spoznala sam neke nove životne mudrosti, dopustite da vas s njima ugnjavim. 1. spoznaja: Najbolji prijatelji dođu i odu. Što manje najboljih prijatelja imate, možete biti sigurniji da su to zaista oni pravi koji ostaju. Ove sam godine "izgubila" jednu od svojih najboljih prijateljica. Odlučila je tijekom 2008. jednostavno ne sudjelovati u mom životu i učiniti da ja ne sudjelujem u njezinom. Usudila bih se reći da sam joj s godinama postala zaista dobra (čak požrtvovna, pretolerantna i izrazito koristna) prijateljica. Naravno, to nije razlog da se nekome javljaš, kažeš gdje si, kako si i što radiš, pitaš ima li čega novog. Mjesecima. Osim kad ti nešto treba. 2. spoznaja: Od prijateljstava i poznanstava treba očekivati što manje što je moguće duže. Shvatila sam da i druge svoje prijatelje previše cijenim. Odnosno, da vidim u nekim odnosima prisna prijateljstva, a zapravo nisu uopće tako prisna, nego možda čak "kava"-prijateljstva. To je ono kad vas netko rado pozove da odete na kavu i popričate, ali vas neće zvati kad dobije posao, prekine s dečkom/curom, itd. To ćete saznati preko Facebooka ili zato jer su drugi bolje informirani (više tračaju) od vas. Ili slučajno. Spoznala sam i da su ljudi općenito nezahvalni i da se previše trudim i oko prijatelja i oko znanaca. Imam potrebu druge uključiti u svoje radosne trenutke, obradovati ih ili utješiti na ovaj ili onaj način, a u konačnici se onda osjećam kao da bacam biserje pred... kokice, a ne pred vrane. 3. spoznaja: Muško-ženski odnosi su komplicirani do ludila i rijetkima (ako ikome) jest dano da ih prokuže. To se gotovo može smatrati normalnim. Postoje dečki koji su frikovi, oni nisu bitni u ovoj priči. Postoje dečki koji nisu frikovi, zapravo su OK, ali ih drugi (ne sasvim slučajno) smatraju frikovima. Oni kojima pružite prst, a uzmu vam ruku. I lurkaju vas i kopiraju. Takvi me čine paranoičnom. Makar, just because you're paranoid doesn't mean they aren't after you. Zaključila sam da im ne moram biti prijateljica, prijatelje biram sama i nitko se zbog toga ne treba osjećati pogođenim. Postoje dečki koji su normalni, ali će vas ipak krivo shvatiti, za što ste vjerojatno i sami krivi. Pružila sam prst više nego potrebno i sad očekujem trenutak kada ću ostati bez još ponekog. Postoje dečki koji vjerojatno neće shvatiti zašto im pružate prst ili će, ako shvate, učiniti jasnim da ne trebaju čak niti vaše prijateljstvo... Zbog svih njih žao mi je žena ovoga svijeta, zbog mene same žao mi je muškaraca ovoga svijeta jer slutim da moja kompliciranost dolazi s onim drugim X-kromosomom. I kako da u svojoj X-kompliciranosti shvatim Y-komplicirane jedinke? Nikako. Godina samospoznaja. Shvatila sam koji je moj najveći problem. Dozvolite mi da vam ne kažem o čemu se radi. Shvatila sam i da se nizom stvari više opterećujem od većine ljudi i da sam, reklo bi se, hipersenzibilna. Nisam sigurna da to zaista treba mijenjati. Iskorijeniti te dvije karakteristike značilo bi počupati s korovom i čitav niz dobrih cvjetova i pupoljaka. Jedino treba okolinu pokušati poštedjeti manifestacije tih karakteristika. Jasno mi je i da bih se trebala iseliti, samu sebe bolje upoznati i više se radovati životu. Godina novih i starih strasti. Programski jezici. Strani jezici. Umjetnost. Glazba. Ples. Zapravo sve više staro nego novo. Godina planova. Ova je godina, osobito u posljednje vrijeme, period kovanja planova. Planova koji se u njoj neće realizirati, već su predviđeni za 2009. godinu. Ostavila sam se ambicioznih planova, predviđanja prijelomnih događaja. Takva je bila prošla godina, a za iduću odjednom mi je važno hoću li upisati ovaj ili onaj tečaj, ići na ZagrebDox i gdje ću preko ljeta. Sve neke uglavnom trivijalne stvari. Novogodišnje rezolucije. Ne razbijati glavu postdiplomskim i "profesionalnom" budućnošću. Ne gubiti vrijeme i živce na ljude koji toga nisu vrijedni; ne gubiti živce općenito. Nabaciti nasmijanu masku. I još ponešto. Sretna vam nova godina! |