30.12.2008., utorak

Godišnji rezime

Je li presudno bilo navršiti 25. godinu ili je jednostavno ovo neka posebno plodna godina, ne bih znala. Ali evo što je 2008. bila za mene:

Godina promjena. Našla sam posao i diplomirala. Tim redoslijedom - malo sam se požurila. Do sada je i jedno i drugo bilo više prijelomni trenutak u glavama mojih roditelja, nego u mojoj (možda i zato jer sam bila uvijek svjesnija od njih da će se to zaista i dogoditi, unatoč odugovlačenju, "financijskoj krizi", Murphyjevom zakonu...) Naime, jutros sam shvatila da diplomski nije samo jedan ispit više, onaj posljednji, nakon kojeg se od tebe očekuje da slaviš bez kraja i konca, nego zaista nešto što čini razliku (a ta razlika nije da sad možeš spavati dugo bez grižnje savjesti i bez da ti se zbog toga prigovara). Jutros je naime stigao moj prvi inozemni poziv na intervju za posao. Dakle, zaista se nešto promijenilo!

Godina odluka. Nekoliko mjeseci u inozemstvu spustili su me na zemlju. Meni je i Samobor daleko, a kamoli da bih živjela izvan Hrvatske. To znači da bih morala imati jako dobar razlog za odlazak na postdiplomski/rad u inozemstvu na više godina, a kako taj razlog još nisam otkrila, a niti način na koji bih to ostvarila, to se nije dogodilo, a neće se niti u idućoj godini. Možda niti u onoj iza. Odluka da ostanem u Hrvatskoj i da odbacim masu scenarija s postdiplomskim, da redefiniram prioritete te snizim kriterije, ali i očekivanja od sebe same, kao i prihvaćanje te odluke, bili su plod dugotrajnog, mukotrpnog procesa zbog kojeg su patili moji ukućani, prijatelji, znanci te - last but not least - i čitatelji ovog bloga. Vjerojatno više od mene same.

Godina spoznaja.
Spoznala sam neke nove životne mudrosti, dopustite da vas s njima ugnjavim.
1. spoznaja: Najbolji prijatelji dođu i odu. Što manje najboljih prijatelja imate, možete biti sigurniji da su to zaista oni pravi koji ostaju.
Ove sam godine "izgubila" jednu od svojih najboljih prijateljica. Odlučila je tijekom 2008. jednostavno ne sudjelovati u mom životu i učiniti da ja ne sudjelujem u njezinom. Usudila bih se reći da sam joj s godinama postala zaista dobra (čak požrtvovna, pretolerantna i izrazito koristna) prijateljica. Naravno, to nije razlog da se nekome javljaš, kažeš gdje si, kako si i što radiš, pitaš ima li čega novog. Mjesecima. Osim kad ti nešto treba.
2. spoznaja: Od prijateljstava i poznanstava treba očekivati što manje što je moguće duže.
Shvatila sam da i druge svoje prijatelje previše cijenim. Odnosno, da vidim u nekim odnosima prisna prijateljstva, a zapravo nisu uopće tako prisna, nego možda čak "kava"-prijateljstva. To je ono kad vas netko rado pozove da odete na kavu i popričate, ali vas neće zvati kad dobije posao, prekine s dečkom/curom, itd. To ćete saznati preko Facebooka ili zato jer su drugi bolje informirani (više tračaju) od vas. Ili slučajno. Spoznala sam i da su ljudi općenito nezahvalni i da se previše trudim i oko prijatelja i oko znanaca. Imam potrebu druge uključiti u svoje radosne trenutke, obradovati ih ili utješiti na ovaj ili onaj način, a u konačnici se onda osjećam kao da bacam biserje pred... kokice, a ne pred vrane.
3. spoznaja: Muško-ženski odnosi su komplicirani do ludila i rijetkima (ako ikome) jest dano da ih prokuže. To se gotovo može smatrati normalnim.
Postoje dečki koji su frikovi, oni nisu bitni u ovoj priči. Postoje dečki koji nisu frikovi, zapravo su OK, ali ih drugi (ne sasvim slučajno) smatraju frikovima. Oni kojima pružite prst, a uzmu vam ruku. I lurkaju vas i kopiraju. Takvi me čine paranoičnom. Makar, just because you're paranoid doesn't mean they aren't after you. Zaključila sam da im ne moram biti prijateljica, prijatelje biram sama i nitko se zbog toga ne treba osjećati pogođenim. Postoje dečki koji su normalni, ali će vas ipak krivo shvatiti, za što ste vjerojatno i sami krivi. Pružila sam prst više nego potrebno i sad očekujem trenutak kada ću ostati bez još ponekog. Postoje dečki koji vjerojatno neće shvatiti zašto im pružate prst ili će, ako shvate, učiniti jasnim da ne trebaju čak niti vaše prijateljstvo... Zbog svih njih žao mi je žena ovoga svijeta, zbog mene same žao mi je muškaraca ovoga svijeta jer slutim da moja kompliciranost dolazi s onim drugim X-kromosomom. I kako da u svojoj X-kompliciranosti shvatim Y-komplicirane jedinke? Nikako.

Godina samospoznaja.
Shvatila sam koji je moj najveći problem. Dozvolite mi da vam ne kažem o čemu se radi. Shvatila sam i da se nizom stvari više opterećujem od većine ljudi i da sam, reklo bi se, hipersenzibilna. Nisam sigurna da to zaista treba mijenjati. Iskorijeniti te dvije karakteristike značilo bi počupati s korovom i čitav niz dobrih cvjetova i pupoljaka. Jedino treba okolinu pokušati poštedjeti manifestacije tih karakteristika.
Jasno mi je i da bih se trebala iseliti, samu sebe bolje upoznati i više se radovati životu.

Godina novih i starih strasti.
Programski jezici. Strani jezici. Umjetnost. Glazba. Ples. Zapravo sve više staro nego novo.

Godina planova.
Ova je godina, osobito u posljednje vrijeme, period kovanja planova. Planova koji se u njoj neće realizirati, već su predviđeni za 2009. godinu. Ostavila sam se ambicioznih planova, predviđanja prijelomnih događaja. Takva je bila prošla godina, a za iduću odjednom mi je važno hoću li upisati ovaj ili onaj tečaj, ići na ZagrebDox i gdje ću preko ljeta. Sve neke uglavnom trivijalne stvari.

Novogodišnje rezolucije.
Ne razbijati glavu postdiplomskim i "profesionalnom" budućnošću. Ne gubiti vrijeme i živce na ljude koji toga nisu vrijedni; ne gubiti živce općenito. Nabaciti nasmijanu masku. I još ponešto.

Sretna vam nova godina! party
- 19:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

31.10.2008., petak

Svjetski je dan štednje...

Da nisam danas na TV-u načula nešto, vjerojatno bi Svjetski dan štednje pored mene prošao sasvim neopaženo. Doduše, gotovo da sam smaknula s uma i da je danas Noć vještica... No čovjek bi pomislio da će veća pozornost biti uperena baš u ovogodišnji, 84. Svjetski dan štednje, s obzirom na ekonomsku krizu.

Razmišljala sam proteklih mjeseci o novcima. Inače nemam običaj previše o tome razmišljati, ali u posljednje vrijeme novac je kod mene bitno dobio na vrijednosti. Uspoređivala sam malo svoju navodnu buduću plaću s plaćama kolega u Austriji. Minimalna početnička bruto-plaća djelatnika u službi za korisnike "samo" je 2 puta veća od moje, a srednja početnička bruto-plaća nekog meni bližeg inženjera otprilike 4 puta. Ako je vjerovati statistikama. Prosječni Nijemac u svojoj zemlji zaradi trosobni stan u roku od 5 godina, nama treba... evo da izračunam... 20 (živi se od zraka u oba slučaja) [1,2]. I još smo bolji od Slovaka, a vidi oni su već ušli u EU.

Našla sam se nedavno s jednom poznanicom... Pitala me vraćam li se još van na studij. Ne, rekoh, moram diplomirati i počinjem u siječnju raditi na Jupiteru (redovitim čitateljima poznatijem kao firma2). A ne sviđa ti se vani? Pa zašto ne odeš tamo raditi? Ne pusti me stipenditor, objasnila sam.

Tako je to. Svatko tko zna otprilike s kojim kartama raspolažem (traženost struke, znanje jezika, nevezanost uz nekoga/nešto u RH, nedostatak imovine), zapita se prije ili kasnije jesam li luda. Pa luda si što ostaješ ovdje, odi radit van! Mene ne brine toliko hoću li si predbacivati da sam bila luda niti što će ljudi misliti, brine me više da bih mogla odbaciti prednosti kakve neki drugi nemaju...

Prvi koji će reći da sam luda je moj tata. Radio je 10 godina vani. Nije se, naravno, obogatio. Valjda i dan-danas žali što se morao vratiti. Ima tu jednu svoju rečenicu s konstrukcijom koja ide otprilike ovako: "Ja sam vani u mjesec dana zarađivao toliko-i-toliko i mogao sam si priuštiti to-i-to, a 20 godina kasnije ovdje još uvijek nisam došao do toga." Potpomognut ranije spomenutim statistikama nastoji mi posvijestiti u kakvoj zemlji živimo. Neki dan je bratić bio na ručku, na takvim se ručkovima obično razviju teške diskusije o sveopćem stanju u zemlji i svijetu... Pitala sam nešto tipa: "Pa dobro, kad će se stvari kod nas promijeniti? I koje je rješenje?" Kaže meni tata: "Rješenje ti je isto kao i univerzalno rješenje u Jugoslaviji. Izvaditi pasoš."

Imam nekog kolegu koji je, koliko čujem, nedavno izvadio putovnicu i otišao u Švicarsku. Vratit će se kad namlati pare, reče njegov prijatelj. A da? Znači za 10-20 godina? Ma ne, on je sposoban, vratit će se on brzo... Ja sam tu puno realnija i skromnija. Realnija jer znam da to tako ne ide, a skromnija jer nemam skoro ništa svoje pa ne očekujem puno više od toga.

Mojim starcima nisu vani letjele pečene golubice u usta, nisu otvorili račune u švicarskim bankama niti skrivali marke u čarapama, a ponajmanje su se "namlatili para pa živjeli od kamata", kako to misle neki naši poznanici/prijatelji, a osobito familija, ona ista familija od koje moj otac ništa nije naslijedio vjerojatno upravo zbog takvog uvjerenja kombiniranog s nedostatkom dobre volje (i roditeljske ljubavi). Mama pak nije ni imala prilike nešto posebno naslijediti. Stoga, ako me se u nekom trenutku oporučno ne sjeti nekakav neznani bogati stric u Americi ili Australiji (a uzevši u obzir da na sve strane imam rodbine koju ne poznajem, možda se i nađe takav) i budući da moji baš ne mogu prodati stan, ostaviti mi novce i preseliti se u garažu, ne preostaje mi nego krenuti ispočetka.

Uglavnom, već mi je duže jasno da sve što želim imati, moram sama zaraditi. Već sam u šestom ili sedmom osnovne prijetila mami i tati da ću se udati i iseliti. Sad se više ne moram udavati, dovoljno je zaposliti se, dići kredit i otplaćivati, otplaćivati, otplaćivati...

U svoj prvi kredit sam se već uvalila. Stipendijom. Jako dobrom stipendijom koja će mi dijelom, slutim crne slutnje, doći na naplatu. Otplaćivat ću je izgleda 2,5 godine. U iznosu koji mi ne ostavlja baš prostora za stambenu štednju, stambeni kredit ili podstanarstvo. Odjednom mi ona solucija s udajom opet zvuči kao jedino rješenje.

Osim što me snašlo razmišljanje o alternativi zvanoj "rad u inozemstvu", spoznaja o bližoj financijskoj "budućnosti", svijest o stanarinama - cijenama nekretnina - kreditima - kamatama, shvatila sam da nisu samo stan i auto ono što si moram sama zaraditi (uz financijska ulaganja tipa osiguranja... i naravno sredstva za podmirivanje osnovnih troškova života i poneki "luksuz" tipa tečaj, hobi, putovanje itd.). U igru ulaze i troškovi eventualnog postdiplomskog u struci, pa eventualnog MBA-a (to si valjda ovdje nitko ne može platiti bez pomoći firme), pa eventualnih drugih doškolovanja, certifikata etc. etc. etc.

Na kraju, ova me priča baš nešto i ne deprimira. Znam s kakvim kartama raspolažem (neopterećena lažnim obećanjima roditelja kakvima je moj otac naveden na krive odluke). Znam kakva je situacija tu i tamo. Realna situacija. Pa i za štednju, mislim, imam talenta.

Povodom Svjetskog dana štednje, a budući da trenutno i nemam nekih posebnih para koje bi štedjela, od danas štedim vrijeme. To mi je puno veći napor sretan
- 20:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

< prosinac, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Padmé Naberrie Amidala... u potrazi. Niti sama nije sigurna za čim traga.

trenutno osjećam polutihi užas
nudim 13-ogodišnjeg psa na usvajanje
dobre vijesti: nema ih
vjerovali ili ne: da sam pas, poželjela bih biti mrtva. budući da nisam, skoro da si želim isto to.
spoznaja: obaram rekord bivanja na rubu živaca
još jedna spoznaja: ljudi nisu stoka, ne želimo valjda vrijeđati stoku
i još jedna spoznaja: zarazno je biti na rubu živaca
planovi: u stand-by modeu
dobre namjere: glasati protiv Bandića na izborima
nade za 2009.: nadam se da se po jutru ipak ne poznaje dan
mood: blabla headbang mad

iskonska opsesija:
Pink - Don't Let Me Get Me
(doctor, doctor won't you please prescribe me something, a day in the life of someone else?)

trenutna opsesija:
No me ames

novija opsesija:
Star Wars Parody on Free to Wear Sunscreen
"Don’t worry about the future; or worry, but know that worrying is as effective as trying to solve an algebra equation by chewing bubblegum. - Do one thing everyday that scares you. - Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your life…the most interesting people I know didn’t know at 22 what they wanted to do with their lives, some of the most interesting 40 year olds I know still don’t. - Maybe you’ll marry, maybe you won’t, maybe you’ll have children, maybe you won’t, maybe you’ll divorce at 40, maybe you’ll dance the funky chicken on your 75th wedding anniversary…what ever you do, don’t congratulate yourself too much or berate yourself either – your choices are half chance, so are everybody else’s. - Understand that friends come and go, but for the precious few you should hold on."

pageloads

online
Online Casinos
Blog.hr

Pišite na nabooqueen_at_gmail.com